Kako arhitekturu doživljavamo kao sklonište, zaštitu, kao nešto postojano, fiksno, sigurno - što u doba potresa, bombardiranja i građevinskog terorizma osjećamo, gdje se skrivamo?
Fotografija kojom započinjem pisati o ciklusu fotografija Jane Štravsa Motel Balkan kritički propituje arhitekturu, bilježi prizor u kojoj se građevina u pozadini ruši kao da je od lego kocaka, te propituje složenost identiteta koji gradimo arhitekturom. Identitet rušenjem arhitekture seli u ljude, živi se i nakon katastrofa. Stanje šoka je prošlost - nastupilo je stanje ravnodušnosti i beznađa.

Arhitektura je oduvijek prikazivala moć: političku, društvenu, osobnu, bila je medij za kompenzaciju, nadogradnju - što kad se više ne možemo u njoj skrivati?